Znam da me nema u zadnje vrijeme, ali možda od sredine srpnja nastavim pisati.

Do tada, evo jedne poticajne...

Youtube :: Have you ever

Zbog tehiničkih problema (čitaj: psihički nemir i obaveze na faxu) nisam se javljao nekoliko tjedana. To će potrajati još nekoliko. Kada se stvari malo smire, vratit ću se mudrovanju. :)

Do tada, koga zanima moje književno stvaralaštvo, može pročitati roman s već navedenim naslovom Ruke u pijesku. Zatražiti na mail, ako ima zainteresiranih.

Stay tuned! :)

Kai

Volim kad mogu voljeti. Onako jasno, određeno. Jedinstveno. Jednu.

Dvije je previše. Previše za moje malo srce stvoreno da voli samo jednu i da bude voljeno samo od jedne. Trenutno nisam zaljubljen. I dobro je da nisam. Jer... strah me ponovno zaljubiti se. Sve je isprazno. I nema ništa novo pod suncem. Jedna prođe, druga dođe. Samo se ciklički zaljubljujem i to nikamo ne vodi. Dosta mi je toga... Dosta takvog života... Ispraznog... Usamljenog...

Točkice... Tri točkice... Trenutak kad nemam što više reći. Lako je samo napisati tri točkice i ostaviti čitatelja da pokuša dokučiti dubinu misli koja se nalazi u mojim riječima. A možda ta misao nema dubinu nego se ja samo u to uvjeravam, svjestan da ću tako možda lakše preboljeti samoću koja me hvata u kritičnim trenucima.

Na momente pomislim, možda će s vremenom neke stvari postati lakše za podnositi. Možda će sve te emocije koje su u meni pronaći svoje rješenje, pronaći svoj kraj. Tužno je kako tako često završimo s krivim ljudima, na krivim mjestima, s krivim iskustvima. A potrebno je tako malo da bismo bili sretni... ne trebam uz sebe imati milijun ljudi. Možda je dovoljno dvoje. Možda je dovoljna ona jedna da bude uz mene. Na lijevoj strani... ili možda...

Desnoj...

Ruci koja je spremna pomoći nitko ne govori NE. Ali, mogu li ljudi vidjeti koja je ruka spremna pomoći, ili su suosjećanje, ljubav, poštenje, strpljenje i danas gledani kroz prizme koje razdvajaju ono što treba ostati spojeno?!? Gledaju li ljudi našu osobnost kroz prizmu ljepote, bogatstva, ugleda ili čega drugog što danas jest, a sutra se u vatru baca...? Gdje je kraj tome...? Pa ako me i ne bude zavoljela, hrabro ću koračati u pozadini... noseći svoj križ... Tko kaže da se moja ruka... ikada... mora... naći... u...

...

Njenoj...

Dobio sam zadatak od svoje prijateljice. To nije tip zadatka koji često dobijam niti je tip zadatka koji običavam ispunjavati. U ovom slučaju učinit ću jednu kratkotrajnu iznimku, jer u krajnjoj liniji, jednom ću ionako napisati nešto od ovih stvari. Pa zašto to ne bi bilo danas. Istina je, trenutno sam u gužvi, pa ne stignem puno pisati, ali pet stvari o sebi valjda mogu nabrojati. To bi navodno trebale biti stvari koje malo ljudi zna o meni. U mom životu je malo takvih, jer ne skrivam veliki dio svog života. Oni koji me poznaju, poznaju veliki dio mene, oni koji me ne poznaju - ne poznaju me uopće. Zato ću napisati pet ključnih stvari u mom životu.

1) Ne bih si nikada oprostio kada na prvo mjesto ne bih stavio ono što i je najvažnije u mom životu i ono čemu prvo mjesto jedino pripada. Moj osobni odnos s Bogom. Nisam teolog, nisam mističar. Ali vidio sam takve stvari u svom životu da mi nitko i ništa ne može oduzeti vjeru da On postoji i da je s Njime moguće imati osoban odnos. Mi ljudi smo nekad preslijepi da bismo u to povjerovali onom jednostavnom dječjom vjerom, pa se radije zaglušimo ispraznim ljudskim filozofijama i bajkama. Strah nas je tog susreta jer takav susret zahtijeva promjenu...

2) Izraziti ono što je u meni. Opjevati, napisati, odsvirati, nacrtati... Imam neugasivu potrebu da svoje stanje, svoje osjećaje i svoja razmišljanja izrazim. Iako nemam ni osnovno glazbeno obrazovanje (svega nekoliko godina glazbene škole), srcem sam vezan za svoj klavir. Svaka emocija pronađe put iz mojeg bića.

3) Otac mi je umro kad sam imao 9 godina. Iako sam sam sebe uvjeravao gotovo čitav život da to u meni nije ostavilo nikakve posljedice, zadnjih nekoliko mjeseci (možda godinu dana) sam postao svjestan da je velik dio mog život uvjetovan time. Bio sam "prejak" svih ovih godina da bih si to priznao. Sada sam samo nešto više nego dvostruko stariji od toga, ali posljedice ostaju...

4) Zadnjih 9 godina se amaterski bavim programiranjem. To je nešto što me jednostavno veseli. Od hrpe suludog teksta, napraviti nešto funkcionalno. Nešto što živi. Čudno je to - o tome jednostavnon nemam što više reći...

5) Načelno sam protiv bilo kakvog establishmenta. Ne volim se oblačiti po modi, ne slušam hitove koji su in, ne gledam filmove koji su aktualni, ne izlazim kamo svi izlaze... Ne volim kalupe, ne volim klišeje... I zato, po završetku ovog teksta, neću predavati štafetu drugima. Ova grana štafete završava sa mnom.

Možda je tako najbolje.

U zadnje vrijeme sam se nekako oslobodio dijela svojih predrasuda koje sam prije imao. Kad bih na ulici vidio prosjaka, kad bih vidio pankera ili metalca, stvarao sam odmah ideje o njima, vezao ih za određene scene koje sam u životu vidio, interno im pridavao epitete i po njima lijepio etikete.

Etiketom čovjek prestaje biti jedinka.

U to zadnje vrijeme, postao sam svjestan, da je sve to jedan te isti sindrom. Žene danas po cesti hodaju razgolićene iz istog razloga iz kojeg metalci/pankeri oblače crne majice sa odvratnim slikama. Cure isiljavaju modu iz istog razloga iz kojeg se dečki potuku po ulicama.

Mi samo želimo da nas netko voli.

Što god radili, naše biće kroz to viče: "Molim te, voli me!"

Imamo potrebu biti prihvaćeni. I za tu prihvaćenost u djetinjstvu smo progutali mnogo ponosa, stjecanje te prihvaćenosti su mnogi platili rakom pluća ili cirozom jetre. Ali je to cijena koju su bili spremni platiti. Jer smo gladni za ljubavlju. Gladni smo za tim da nas netko voli bez obzira na to kakvi jesmo. U svijetu koji se okreće oko novca i moći, žedni smo da nas netko samo nježno primi za ruku i bude nam prijatelj. Za to prijateljstvo, prodat ćemo i svoj izgled i svoje zdravlje... samo da doživimo trunku prihvaćenosti i ljubavi.

A čak i to je isprazno...

Kad nam je ljubav pružena na tacni... Samo ju treba uzeti...

Čudno...

Rasiječenog srca, sjedim i pokušavam dozvati zdrav razum u svijet. Pokušavam svojim duhovnim vapajima umilostiviti Vječnoga da nam pruži barem još malo svoje božanske mudrosti. Bez Njega smo samo osušena trava... Trava koja danas jest, a sutra se već u vatru baca.



Ona se danas ubila.

Nisam ju poznavao, ali sam plakao. Poznavao sam samo njenu sestru i to vrlo površno. Nju nikad nisam vidio, ne znam joj danas niti ime. Imena nisu bitna. Pogotovo više ne sada. Ne za nju. Ona je svoje rekla.

Kamo ide ovaj prokleti svijet?

Iako sam i sâm bio na rubu samoubojstva, nisam nikada ni slutio da ću se s time sresti. Učinio bih sve da sam to mogao spriječiti. Ali što sam ja znao? Tko sam ja bio?

Sjeo sam ispred studentskog doma i promatrao ljude. Čitao tugu na njihovim licima. Povremeno se pojavio pokoji osmijeh, neka u fasadu zavučena iskra radosti, da bi se ta ista duša unutar svoja četiri zida ponovno raspadala u tihim jecajima za ljubavlju. U jecajima za ljubavlju jer u obitelji na nju nismo navikli. Navikli smo na svađe roditelja, na preljub, na pijane očeve i promiskuitetne majke. Imamo više ugovora o razvodu nego rodnih listova. Navikli smo na razorene obitelji. To je ono s čime živimo. Navikli smo da nam roditelji kupuju igračke, umjesto da se ONI igraju s nama. Navikli smo da nam roditelj ljubav iskazuje stvarima umjesto djelima i onim jednostavnim rječima. Navikli smo na dadilje koje nas čuvaju zbog novaca dok naši roditelji rade da bi sebi osigurali mirovinu. Ostavljeni u ludilu razorenih obitelji, roditelji ni ne pomišljaju da sa njihovom djecom možda nešto nije u redu.

Dijete im uhvati neka faza pa roditelji okrive pubertet. Možda roditelji misle da je stanje njihove djece potpuno bezopasno. Možda roditelji misle da je to samo jedna kriza iz koje će se vrlo brzo izvući. Možda roditelji misle da je dovoljno samo pasivno čekati i promatrati.

Njeni više neće!

Znam da ljudi ovog postmodernističkog vremena ne vole duhovnost, jer ih ona sprječava u njihovoj navodnoj slobodi... Zato jer je svijet toliko duhovno i moralno opao da je danas mnogo bolje biti pijan nego sretan i bolje se sexati nego voljeti. Ali ipak ću opisati jedno proročanstvo navedeno u isto vrijeme i najomraženijoj i najčitanijoj knjizi svih vremena. Proročanstvo staro više od 1900 godina.

Proročanstvo koje govori o moralnom stanju ljudi. Pa iako je stanje ljudi već i tada bilo u velikom opadanju, nikad se to stanje nije toliko očitovalo kao što je to danas.

"Ali ovo znaj: u posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalnici, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile."

Samoživi (grč. filowtos; sebičnost) - Je li ovaj pridjev uopće potrebno objašnjavati u ovo naše suvremeno vrijeme? Jeste li ikad doživjeli da se netko okoristio na vašu štetu? Jeste li ikad vidjeli nekoga tko je žudio za time da sebi zgrće bogatstvo? Jeste li sreli nekoga kome je njegova vlastita dobrobit bila važnija od bilo koga drugoga?!?
Lakomi (grč. filargoros; ljubav prema novcu) - Je li ikad pohlepa za novcem bila toliko izražena koliko je to danas? Tisuće ljudi dnevno umire od gladi, od neimaštine... zato jer se svijet polakomio za novcem. Za prljavim dobitkom, za imanjem. Danas se sve može kupiti i zato je danas ova žudnja i ljubav prema novcu na svom vrhuncu. Ali novcem nitko ne može kupiti ono što je najbitnije - iskrenu ljubav i mir u srcu.
Umišljeni (grč. aladzone; hvalisanje), oholi (grč. hooperayfanos; oholost, uzdizanje nad druge) - Ovo je nešto s čime smo se prvi put susreli kad smo još bili mali. Kad je izbio neki sukob, onda smo odmah povikali "moj tata je jači od tvog tate", ili "ja imam ljepšu igračku." A ni u zrelosti nas to nije ostavilo - svim silama se trudimo u karijeri i u obitelji (i u društvu općenito) podići se iznad drugih, biti bolji od drugih. Kao da je naša vrijednost u razini pokvarene hijerarhije društva u kojem se nalazimo.
Psovači (grč. blasfemos; psovanje, ogovaranja, uvredljivo govorenje) - Da uopće ne spominjem psovanje koje je danas nazvano nečim sasvim normalnim (što je više izgovor, nego realna situacija). Znate li da postoje ljudi koji jednostavno nisu sposobni izreći jednu jedinu rečenicu, a da u njoj ne upotrijebe neku psovku? A što se tiče drugog značenja ove riječi - samo pogledajte na što danas liči tisak... Sve što činimo je ogovaramo druge, govorimo uvredljivo jedni o drugima, iznosimo priče o nesrećama. Kad umre dvadeset ljudi u autobusu, to je nešto što se pojavi na vijestima, na dnevniku, u novinama. Ali kad se dvadesetoro djece rodi ili kad kirurg spasi život ženi sa tumorom dojke, to je nešto što se ne čuje i ne govori nigdje...
Nepokorni roditeljima (grč. goneus apestheis, nepokornost roditeljima) - Danas djeca jednostavno ne slušaju roditelje i roditelji jednostavno više ne slušaju djecu. Obitelji su nam u raspadima upravo zbog te nepokornosti. Tisuće i tisuće djece bježi od kuće, nalaze nove živote prepune nasilja, sexa i droge jer se ne želi pokoriti. U duhu slobode zarobljavaju se u okove koji ih vode u smrt.
Bezvjernici (grč. anosios; pokvareni, bezbožni) - izvornik koristi riječ "bezbožni". Ne opisuje li upravo taj izraz suvremeni svijet prijevare, korupcije, sexualnog zlostavljanja, psihološkog ratovanja... Danas više nije cool ići u ckrvu. Danas Bog nije u trendu. Danas je u trendu napiti se, napušiti se i dobro se poseksati. Bezboštvo je uzelo maha. Nije li tijekom stoljeća odlaženjem od božanskih principa Crkva sama to uzrokovala?!?
Neprijatelji dobra (grč. afilagatos, mrzitelji dobra) - Kad ste zadnji put učinili nešto dobro za nekoga, a da pritom niste očekivali ništa za uzvrat? Dok s druge strane slušamo stalno o tisućama zlostavljanih žena i djece. Zašto u tim situacijama, postmodernizam, kojem se svi danas toliko klanjaju, ne pokuša opravdati takve postupke? Jer danas stalno slušamo kako zlo i dobro ne postoji - nego je to samo stvar različitosti... Kako je onda moguće da su u istom tom postmodernizmu silovanja i ubojstva zlo, ako zlo i dobro ne postoji? Primjećujete li nužnost postojanja nekakvog apsoluta? Nužnost postojanja nekog autoriteta iznad ljudske ovlasti?
Ljubitelji požude (grč. fileidonos, ljubitelj požude) - Mislim da je od svih navedenih ovaj ipak najvažniji za današnje vrijeme. Kamo god se okrenete, vidjet ćete članke, časopise, oglase, plakate, emisije i reklame koji nas potiču na požudu, na strast. Danas je "in" mijenjati partnere onako kako nam paše. Danas je pravi muškarac onaj koji je "dobar u krevetu". Požuda nas je odvela u stanje protubračnih odnosa, u isprobavanje različitih partnera, različitih oblika združivanja, bolesnog seksa sa istospolnim ljudima ili još gore djecom ili životinjama. Ta strast i ta požuda uništava svakodnevno tisuće brakova i ubija volju za životom u tisuće djece koje su žrtve takvog načina života.

Tko ima uši, neka čuje.

Jer određeno je vrijeme veoma blizu!

Kako bi bilo kad biste ponekad razmislili o posljedicama svojih djela?

Stoji čovjek u redu, čekajući na svoj red na šalteru. Gužva je. Mnogo ljudi tiska se da bi što prije došlo na red. Pogledavajući na sat, on primjeti da ima malo vremena te se za trunku pomakne prema naprijed. Pri prvoj prilici, gotovo neopazno, ugurao se za jedno mjesto prema naprijed. Ponosan na svoj sebičan čin, buljio je prema naprijed, kako ne bi uspostavljao očni kontakt s ljudima koji su njegovu prijevaru primjetili. Obavi čovjek svoj posao te izađe iz ureda.

Sjedne u svoj audi i uputi se prema svojoj kući. Njegov automobil mogao je voziti brzo, ali mu to semafor nije dopustio. Ispred njega je stajao postariji gospodin u tamnom starom golfu. Nakon podosta lupkanja po volanu, nekoliko pogleda u stranu i dva kopanja nosa, upalilo se zeleno. Gospodin u starom golfu, kako stariji ljudi obično sporije reagiraju, nije krenuo na žuto. Polako je pokrenuo svoj auto. "Ajde, kreći, kretenu!" - viknuo je isfrustrirano čovjek, ni ne sluteći da će za svega desetak, petnaestak godina i on sâm voziti mnogo sporije.

Na ovom semaforu, nikome nije bilo bitno što je njegov audi bolji od golfa.

Nakon još nekoliko scena i dramatičnih prometnih dogodovština, stigao je napokon pred kuću, parkirao auto pred ogradom i izjurio van. Na prozoru se pojavi njegova žena, melodramatično pogleda u njega i nestane iza zavjese. Čovjek promrmlja nešto sebi u bradu i uđe u kuću. "Ženo, jesi li kupila namirnice?" - upita ju lijeno. "Nisam, pa ti si bio u gradu, mogao si kupiti." - logično zaključi žena. "Ušuti, ne mogu ja na sve misliti!" - izdere se i odjuri u svoju sobu, zalupivši vratima.

Uto se njegov trinaestogodišnji sin vrati iz škole, ostavi torbu u hodniku, podigne loptu i izjuri van. Dječaci vole igrati nogomet. Tako je i njegov sin volio lupati loptom u zid. Problem je bio samo u tome što je to bio zid sobe njegova oca. Otac izađe iz kuće. "Dolazi ovdje!" - vikne, a sin ga posluša. Kad mu se sin približio, čovjek osjeti miris nikotina te postane svjestan da mu je dijete pušilo.

Za trenutak je zastao i uspravio se.

"Sine, o tome ćemo još razgovarati. A sada ostavi loptu i uđi u kuću. Ako te još jednom uhvatim da si pušio, odrezat ću ti ruke." - reče otac, nasloni se na zid i zapali cigaretu.

U dvoranu je ušao zadnji. Samo se još njega čekalo. Nije mogao zaključati vrata, jer je navala bila velika. Zato se zadržao.

Bio je to izvanredni sastanak šefova. Trebalo je rasčistiti neke stvari. Stvari u svemiru nisu baš štimale. Nešto se čudno događalo na Zemlji . I to je trebalo jednom za svagda riješiti. Sjedili su i pogledom ga promatrali dok je tražio mjesto.

Prvo je ustala Marija, stala iza govornice i počela:
- Meni je ovog dosta. Pretrpana sam poslom. Milijuni mi se mole i jednostavno ih ne stignem obrađivati. Svakog dana. Stalno. Učini ovo, čuvaj ovoga, blagoslovi ovu. Daj mi pare, daj da mi krava daje više mlijeka, daj mi auto. Jednostavno ne stignem. Zašto jednostavno ne pitaju Isusa? On ionako želi razgovarati s njima. On može obraditi sve molbe u istom trenutku. Jednostavno ne razumijem. On je taj koji ih je spasio, ne ja!

Žustro je ustao sveti Petar i prigovorio:
- Slažem se. I ja sam prezauzet. Velika je navala na vrata Neba, a ja trebam provjeravati svaku osobu pojedinačno. A možda i ovi u čistilištu ne rade dobro. Zar ne mogu svećenici malo postrožiti kriterije? Manja bi navala bila, pa ne bih morao danonoćno otvarati i zatvarati vrata. Ovako nam šalju svakoga tko im se svidi i dobro plati. I mene pokušavaju podmititi na vratima. Da kao prođu preko reda i slično. Nisam ja Juda.

Sjedio je u tišini na pročelju stola. U velikom veličanstvu. S nekom tugom u očima, koja je samo pokazivala ljubav prema palom čovječanstvu, tiho je progovorio:
- Ne vrijedi. Ne žele me slušati. Ne žele mi govoriti. Radije me psuju. Riječ koju sam im poslao nitko više ne želi čitati. Promijenili su zakon koji sam im dao i odali se porocima. Sad svaki misli da može činiti što hoće, pa se poslije ispovijediti svećeniku koji, na moju veliku žalost, mene o tome nikad ništa ne pita... ili još gore, platiti mu da održi seansu koja će mu navodno spasiti dušu od pakla. I tako umiruju svoje savjesti, propadajući sve dublje i dublje u nemoral. A u zadnje vrijeme, mene više ne žele dolje. I onda se čude da se svijet raspada. Nisu spremni za promjenu i zato me ne žele priznati.

Radije vjeruju da su nastali od majmuna.

U jednom malom gradiću, živio je stari bogataš. Posjedovao je mnogo zemlje. Tijekom života, mnogo je radio. Bio je prezaposlen da bi osnovao obitelj. Tako je ostario sâm. Unatoč svom bogatstvu, živio je u trošnoj, ostarjeloj kući. Krov je pomalo prokišnjavao, zidovi su bili oštećeni vlagom, a dvorište je obraslo korovom. Samo je jedan ponekad očišćeni puteljak do kućnog praga pokazivao da tu netko živi.

Susjedi nisu bili sretni jer je ta kuća kvarila izgled susjedstva. Ali je bogataš imao pravo na svoj izbor, pravo da živi u uvjetima koje je sam želio. Imao je dovoljno novaca da sagradi puno ljepšu i veću kuću. Bilo bi mu ugodnije, a i susjedi bi bili mnogo zadovoljniji. Ali on je bio previše vezan za svoju kuću da bi ju srušio. Godinama je živio u njoj i već se bio navikao na oronule zidove. S vremena na vrijeme, pokušao bi ju uljepšati nekim potezom na kući, dva ili tri puta je zamijenio prozore i jednom popravio razrušeni dimnjak.

Bio je previše vezan da bi kuću srušio i sagradio novu.

Bogataš je umro, a kuću je naslijedio njegov brat. Kad je došao na posjed, bilo mu je jasno što treba učiniti.

Srušio je kuću do temelja i sagradio prekrasnu vikendicu sa bogato ukrašenim vrtom.

Ponekad je potrebno uništiti sve i početi ispočetka.

Ponekad je potrebno umrijeti samome sebi da bi mogli ispunjeno živjeti.

Ponekad stvari izmaknu našoj kontroli, ili da preciznije kažem, shvatimo da nikada nismo ni imali kontrolu. Kontrola je iluzija, obrambeni mehanizam kojim se uvjeravamo da će sve biti onako kako mislimo da treba. A kao što svi znamo - stvari nisu uvijek u onom stanju koje bismo mi željeli.

I ja sam mislio da imam kontrolu. Nad svime u svom životu.

Dok nisam upoznao M.

M je super cura. Lijepa je. Pametna je. Mlada je. Rekli bi ljudi - sve što bi jedan mladić mogao poželjeti. Međutim, stvarnost je mnogo dalje od ovoga. U mojoj stvarnosti M stoji pred vratima moga srca i ne može ući. Ona bi željela da može. Ali ne može. Ne može zbog svoje iskrivljene slike o samoj sebi. Toliko iskrivljene da će si dozvoliti da cijeli dan ne jede da bi izgubila onaj jedan "suvišan" kilogram na svom tijelu. Ona toliko voli svoje tijelo da će radije odvratnom umjetnom metodom iz svoga tijela izbaciti ono što je pojela, nego da ju netko odmjeri krivim pogledom.

Prolazeći gradom - uviđam: ima mnogo M u ovom gradu. Lijepih, pametnih, darovitih djevojaka koje se ubijaju žlicom - na jedan ili drugi način. Srce me boli svaki put kad pogledam sliku svoje prijateljice. I znam da nešto nije u redu. I znam da to nije samo stvar odluke već i možda neke nepreboljene situacije iz djetinjstva, trenutka prošlosti koji ju je i doveo u ovo stanje. Volio bih pomoći, ali ona moju pomoć ne treba. Njena slika o sebi je njena slika o sebi. To je nešto u što se ja ne bih trebao mješati. Tako kaže M.

A ja kažem da je to samo gubitak kontrole, strah da će se sve raspasti, da će se način života koji ju prati već pet godina morati promijeniti.

M umire.

I nije jedina.

Sjedila je sama na stepenicama. Sjedila je sama i nitko nije mario. Sjedila je i gledala pred sebe kao da pokušava u svojim mislima doprijeti do prošlosti, kao da se želi prisjetiti nekih davnih zbivanja. Možda je analizirala svoje postupke, možda je tražila trunku hrabrosti da ustane i ode. Ali ostala je sjediti. Vani nije bilo toplo, a ona je sjedila na hladnom betonu. U zamišljenom pogledu, mogla se vidjeti prkosna melankolija. Svim srcem je htjela da ju napusti taj osjećaj, a kao da nije imala snage pobuniti se protiv letargije koja ju je obuzimala. Radije je krenula linijom manjeg otpora, stavila slušalice na uši i započela bijeg od stvarnosti.

Prošao sam kraj nje kao da me se njen život nije ticao. U tih nekoliko sekundi, koliko mi je trebalo da prođem kraj nje, kroz glavu su mi prošle mnoge scene iz moje prošlosti. Sjetio sam se kako sam i ja znao tako bespomoćno sjediti naslonjen na zid, uz glazbu pažljivo izabranu kako bi poticala dramatičnost trenutka. Sjetio sam se koliko sam puta u takvom stanju neodređenog pogleda, sjedio i plakao. Razmišljao. Borio se sâm sa sobom. Ali u svim normalnim okolnostima - njen me se život nije ticao.

Ali nešto mi nije dalo mira.

Poželio sam ju upoznati, poželio sam sjesti kraj nje, u tišini... da zna da nije sama. Poželio sam joj uputiti osmijeh, potapšati po ramenu, sa nadom na usnama reći da će biti bolje. Reći joj da u svemu postoji smisao i razlog, da ga je najčešće samo potrebno pronaći. Poželio sam se zauzeti za njenu stvar. Želio sam znati uzroke i razloge njene tuge, koja me neobično podsjećala na moju vlastitu.

Ali nisam. Prošao sam kao da me se ne tiče.

Nakon više od trideset minuta, prošao sam ponovno kraj istog mjesta... Djevojka je još uvijek sa sjetnim pogledom neodređeno promatrala prostor oko sebe. Možda je željela da joj samo netko pruži ruku, da ju netko zagrli... možda je bila željna samo jedne jedine tople riječi. Željna trenutka čiste, božanske ljubavi.

U svojoj duhovnoj slijepoći, opet sam zanijekao potrebu koja je vrištala unutar mene. Vrisak srca.

Opet sam samo prošao...

Možda je ona danas mrtva...

Nazvala me prijateljica jučer. Njene riječi pogodile su me do dubine mojeg uplašenog srca. Svaka kapilara je zadrhtala kad sam čuo njen uzdah. Znao sam da plače. Pokušaj samoubojstva joj nije strana stvar, pa me je njen glas prilično zabrinuo. Ponekad ne znam kako da se postavim. Ponekad riječi prestanu biti bitne. Samo je potrebna ljubav.

Slušao sam njeno jecanje i patio zajedno sa njom.

Prije dvanaest godina mi je umro otac. Bio sam tada još dijete i odonda se uvjeravam da to na mene nije ostavilo nikakav utjecaj. Ali, ako si posvjestim svoje kasno djetinjstvo i pubertet, sve što mogu primijetiti jest da sam cijelim svojim bićem čeznuo za roditeljskim zagrljajem. Majka mi je radila danju i noću da bi prehranila mene, brata i sestru. Živio sam sâm. Gotovo bez roditelja. Ne sjećam se i ne razumijem što znači očeva ljubav.

Još kad sam imao djevojku, sa nekim čudnim osjećajem sam promatrao kako se ona odnosi prema svom ocu i kako se otac odnosi prema njoj. Meni je to bilo uskraćeno. Ja se ne sjećam kako je to zagrliti oca. Ne sjećam se kako je to razgovarati s njim.

Ali ona je imala oca.

Oca koji nije htio čuti za nju. A to je boljelo i mene. Oca koji je ostavio majku i djecu i otišao s drugom. Koliko bih žarko želio da je to samo jedan izolirani slučaj. Samo jedan incident. A nažalost, cijeli svijet živi tako. Neodgovorno.

Sebično.

Svijet se raspada... to je bilo jedino što je moja duša uspjela izreći dok sam slušao njene isprekidane uzdisaje, dok su me probadale njene suze... Svijet se raspada i mi to blagosiljamo... Slijedimo i dalje suvremene trendove - iste one trendove koji nas uče da je sasvim ok danas ljubiti jednu, a sutra ljubiti drugu, iste trendove koji nam govore da je razvod nešto sasvim moralno korektno, makar i dalje apsurdno izgovaramo "dok nas smrt ne rastavi"...

Potpuno nesvjesni da ne izaziva smrt rastavu, nego rastava izaziva smrt. Smrt djece. Psihičku i duhovnu propast djece...

Nema pravednoga... niti jednoga...

Svijet se raspada...

Dugo sam se jadao nepoznatim ljudima. Skoro dvije godine. Govorio sam iz dubine svoje duše. Pisao sam tekstove koje su otkrivale moje biće. I stekao mnogo pseudoprijatelja. Ljude koji su bili uz mene iako me nisu poznavali. Iako mi nikada nisu pružili ruku. Ne znam.

Možda sam kraj nekoga od njih slučajno u neznanju prošao... radeći svoj posao, baveći se svojim životom. Možda sam nekome uputio koju riječ... Ali nikad ih nisam poznavao.

A sada, mogao bih se nastaviti jadati. Ali neću. Ne još. Još uvijek sam prejak u svojim vlastitim očima. Još uvijek umišljeno hodam cestama grada kao da me se ništa ne tiče. Kao da njena blizina ništa ne znači. Hodam glave podignute u zrak, praveći se kao da me nimalo ne boli što me ne voli jedina djevojka za koju bih dao sve. A opet - sve su to neke moje puste iluzije. Trčanje za vjetrom. Previše sam ponosan da bih pognuo glavu, previše hrabar da bih plakao...

Ali onda jednom... zatvoren između četiri zida... hrabrost se raspada, ljuske se otvaraju... podižem desnicu prema nebu i dopuštam da mi suze teku niz lice... jednako onako mirno kao što mirno podnosim patnju srca onda kada pred drugima podižem lažne fasade i obrambene zidove... Život u iluzijama. I nikako da prestanem.

Volio bih kad bih mogao na trenutak izbaciti svu patnju iz svoga tijela...

Kad bih ju mogao zagrliti, bez trunke perverzije... sa osmijehom na licu, sa svjetlošću u očima...

Ali ne. Ona me nikada neće voljeti.

Cijeli tjedan nekako razmišljam o tome koliko riječi utječu na nas. Koliko se u biti mi riječima hranimo. Komplimenti, uvrijede, pohvale, zahvale... ispraznost. Previše smo ovisni o riječima, o izrazima.

Kaže jedna priča...

Neki je guru pokušavao objasniti masi kako ljudi reagiraju na riječi, hrane se riječma i žive od riječi, radije nego da žive u stvarnosti. Jedan čovjek je ustao protestirajući: “Ne slažem se s time da riječi toliko utječu na nas.” Guru mu reče: “Sjedni dolje, kurvin sine.” čovjek, izvan sebe od bijesa, odvrati: “Nazivaš se prosvijetljenom osobom, guruom, učiteljem, ali trebao bi se sramiti.” Guru tada reče: “Oprostite mi, gospodine, zanio sam se. Molim vas da mi oprostite. Pogriješio sam. Zaista mi je žao.” čovjek se napokon smirio. I tada guru ree: “Trebalo je samo nekoliko riječi da se razbjesnite, i trebalo je samo nekoliko riječi da se smirite, zar ne?”
Mnogo sam razmišljao o tome ovog tjedna.

Učinio mnogo pogrešnih koraka, izrekao mnogo suvišnih riječi... Možda time upropastio dio prijateljstva... Tko će proniknuti u ljudsku prirodu?

Razgovarao sam s M. Bilo je dovoljno nekoliko riječi da ju uznemirim i nekoliko riječi da ju smirim. U cijelom tom razgovoru, nije bilo pitanje motiva, ljubavi - iskrenosti... Ne, sve se baziralo na riječima. Riječi su otrov ako nisu upotrijebljene ispravno.

Ponekad poželim da možemo jedan dan u godini svi šutjeti. Gledati se i komunicirati pogledom. Jednog dana prestati izgovarati suvišne i isprazne riječi. Da se barem jedan dan možemo zatvoriti u tišinu. Da barem jedan dan budu bitni motivi i ljubav, a ne samo izgovorene riječi.

Da jednom osjetimo kako je biti slijep i onda kad možemo jasno vidjeti.

"Tvoje riječi će te osuditi, tvoje riječi će te opravdati..."

Bila je sretna. Tako se barem uvjeravala, kako bi izbjegla ona podsvjesna pitanja savjesti koja su ju prekoravala. Željela je vjerovati u svoju sreću. Ali znala je. Znala je da bježi. Bilo bi dovoljno da je barem za trenutak bila potpuno iskrena prema samoj sebi. Barem za onaj mali trenutak, jer upravo on bi bio dovoljan da zaustavi lavinu emocija koje su ju tog studenog popodneva obuzele.

Nije.

Bježala je jer nije imala dovoljno hrabrosti priznati da duboko u svom srcu tuguje. Samoj sebi je zataškala da u njenom tijelu na koje je bila toliko ponosna nije bilo ni trunke mira. U tijelu, koje nije pripadalo mnogima već samo onom jednom za kojeg se čuvala, stanovala je tužna, usamljena duša. Ona ista duša koja se tog popodneva pokorila samoj sebi. Duša koja se jednog dana radovala, kako bi se idućeg obrušila u ponor usamljenosti. Mislila je da će ju taj čin ispuniti.

Nije.

Mjesto toga, zatvorila se u samu sebe, odbačena od mnogih. Ostavljena da sama proživljava sve krvave posljedice grešaka svoje prošlosti. Odgurnuta u neki samotni kutak ovog svijeta, koji je ionako bio prepun patnji kao što je bila ova njena. Nije bila jedina, a bila je sama. Bilo je potrebno da laže samoj sebi, kako bi izdržala do onog dana kada će se pod teretom smrtnosti tiho ugasiti, ostavljena da trune ispod nekog nepoznatog komadića zemlje. Koliko se plašila budućnosti, toliko ju je i priželjkivala. Sjećanja na to jesensko popodne, kada mu se potpuno predala, samo su ju sve više razarala. Mogla je odustati. On ju nije natjerao. Samo joj je, pod izlikom ljubavi, prešutio da će i on uskoro umrijeti, shrvan tom najprezrenijom od svih bolesti. Mogla je reći ne. Mogla je još čekati.

Nije.

Imala je šesnaest godina i hodala je dolinom smrti. On je imao devetnaest i kleo se da ju voli. Kleo se jer je i sam znao da je život podložan posljedicama. Ali kako je ona to mogla znati? Ona ga je smatrala muškarcem svog života, princem na bijelom konju. Onoga koji će se pobjedonosno vraćati kući, kao da se vraća s plijenom iz lova. On je bio njen alfa muškarac. Upravo onaj koji ju je svojim obećanjima koštao života. Upravo onaj koji joj je u uši šaptao najviše lijepih riječi. Htjela je zaštiti se, ali on je rekao da nije potrebno. Rekao je da će paziti.

Nije.

Stisnula je u rukama bočicu i ispustila ju na pod. Ležala je na toplom krevetu i još uvijek samu sebe uvjeravala da je sretna. Uzalud se kajala što je popustila strastima da ju osvoje. Čekala je... I promišljala. Mogla je odustati. Mogla se pokušati boriti. Mogla je vjerovati kako smrt neće doći tako brzo. Bilo je dovoljno samo nazvati hitnu pomoć.

Nije.

Možeš li me barem danas nakratko zatvoriti u svoje srce? Možeš li mi barem danas pružiti priliku da poletim prostranim livadama tvojeg bića? Ili je sve ovo samo san, samo trčanje za vjetrom? Reci mi... priznaj mi... koliko daleko želiš otići? Zašto je život s tobom uvijek kompliciran? Zašto nema mira u našim srcima?

Volio bih kada bih mogao zaboraviti sve one riječi koje smo si rekli... kada bih mogao ignorirati tvoju prošlost. Volio bih kada bih mogao zatvoriti oči nad vremenima neznanja...

A ovako... svakim danom ista priča. Ista slika u koju neprestano gledam... Slika koja se ne pomiče, slika koja blijedi...

svakom minutom...

Postoji tajna vještina... srcu se pokoriti...